Hrvatska je u travnju 2007. godine ratificirala Protokol iz Kyota i time preuzela obvezu smanjenja emisije stakleničkih plinova iz antropogenih izvora za 5 % u razdoblju od 2008. do 2012. godine, u odnosu na referentnu 1990. godinu. Navedene obveze koje je Hrvatska preuzela Protokolom iz Kyota su ispunjene, kako zbog provođenja mjera smanjenja emisije tako i zbog pada gospodarskih aktivnosti uzrokovanih ekonomskom krizom.
Ulaskom u EU, Republika Hrvatska je preuzela zajednički europski cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova za 20 % do 2020. godine u odnosu na 1990. godinu.
Ovaj zajednički cilj podijeljen je u dvije cjeline, od kojih prva obuhvaća velike izvore emisija stakleničkih plinova koje su obveznice europskog sustava trgovanja emisijskim jedinicama (ETS sektor), a druga tzv. ne-ETS sektor, koji obuhvaća ostale, relativno manje izvore emisije, kao što su: cestovni i vancestovni promet (osim zračnog prometa koji je uključen u ETS sektor), mala energetska i industrijska postrojenja koja nisu uključena u ETS sektor, kućanstva, usluge, poljoprivreda i gospodarenje otpadom.
Cilj postavljen za ETS sektor je smanjenje emisija za 21 % u odnosu na 2005. godinu, dok za ne-ETS sektor ukupno smanjenje iznosi 10 % u odnosu na 2005. godinu, ali različito raspodijeljeno po državama EU-a. Obveze smanjenja ili ograničenja porasta emisija za ne-ETS sektor temelje se na načelu solidarnosti, pri čemu su ekonomski razvijenije države čiji je bruto društveni proizvod po stanovniku veći od prosjeka Europske unije, preuzele obveze smanjenja emisije do najviše 20 %, dok su manje razvijene države, uključujući i Republiku Hrvatsku, preuzele obveze da ograniče očekivani porast emisija do najviše 20 % u odnosu na verificirane emisije iz 2005. godine.
Za Republiku Hrvatsku se porast emisije do 2020. godine ograničava na maksimalno 11 % iz sektora koji nisu obuhvaćeni sustavom trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova, u odnosu na verificirane emisije iz 2005. godine.
Europska komisija utvrdila je smjernice klimatske i energetske politike za 2030. godinu. Jasno je izražen cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova za 40 % u odnosu na 1990. godinu, a svaka od zemalja članica treba definirati svoj način za ostvarenje tog cilja. Za 2050. godinu potrebna su znatno veća smanjenja emisija, tako da EU sukladno preporukama IPCC a planira smanjiti emisije stakleničkih plinova za najmanje 80 %.
Najveći doprinos smanjenju emisija stakleničkih plinova mogla bi ostvariti elektroenergetika od oko 95 % smanjenja u 2050. u odnosu na 1990. godinu, zatim zgradarstvo (kućanstva i usluge) oko 90 % pa industrija (oko 85 %) i promet (oko 60 %).
Nacionalni proračun emisija stakleničkih plinova određuje se primjenom IPCC metodologije razvijene u okviru UNFCCC konvencije. Hrvatski proračun emisija stakleničkih plinova u nadležnosti je Ministarstva zaštite okoliša i prirode i Agencije za zaštitu okoliša. Brigu o pripremi proračuna emisija vodi izvršna institucija EKONERG – Institut za energetiku i zaštitu okoliša d.o.o. iz Zagreba u suradnji s Agencijom za zaštitu okoliša.
Za energetiku je svakako najznačajnije pratiti emisiju ugljikovog dioksida (CO2), budući da je CO2 najznačajniji antropogeni uzročnik globalnog zatopljenja, a emisije uslijed izgaranja goriva imaju dominantan utjecaj na ukupne emisije CO2.
Prema preliminarnim rezultatima proračuna za 2013. godinu, emisija CO2 iz pokretnih i nepokretnih energetskih izvora iznosila je 16,2 milijuna tona, što je 4 % niže od emisije iz prethodne godine i za 21 % niže u odnosu na razinu emisije iz bazne 1990. godini.
Prosječni godišnji pad emisije CO2 u razmatranom razdoblju od 2008. do 2013. godine iznosio je 4,6 %. Smanjenje emisije je jednim dijelom posljedica provođenja mjera energetske učinkovitosti i sve većeg korištenja obnovljivih izvora energije, ali također i pada gospodarskih aktivnosti. Iz nepokretnih energetskih izvora u 2013. godini se emitiralo 65 %, i to 32 % iz postrojenja za proizvodnju i transformaciju energije, 17 % iz neindustrijskih ložišta te 16 % iz industrije i građevinarstva. Cestovni promet je sudjelovao u emisiji s 33 %, a vancestovni promet s 2 %. Pod vancestovnim prometom se podrazumijevaju zračni, željeznički te pomorski i riječni promet. Osim iz energetskih sektora do emisije dolazi i iz proizvodnih procesa bez izgaranja goriva (najviše iz cementara), iz sektora pridobivanja i distribucije fosilnih goriva (izdvajanje CO2 iz prirodnog plina na CPS Molve) i ostalih neenergetskih izvora, što za različite godine iznosi od 11 do 14 % ukupne emisije CO2 u Hrvatskoj.
