Energetska učinkovitost predstavlja jedan od 5 glavnih strateških ciljeva Europske unije, iznesenih unutar desetogodišnje strategije Europske unije nazvane Europa 2020.
Ovi ciljevi uključuju zapošljavanje, istraživanje i razvoj, klimatske promjene/energiju, obrazovanje, socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva.
Ciljevi strategije poduprti su „vodećim inicijativama” kojima se pruža okvir unutar kojeg EU i nacionalna tijela zajednički potiču glavne prioritete strategije. Jedna od vodećih inicijativa odnosi se na održiv rast, posebice na učinkovito iskorištavanje resursa te industrijsku politiku u globalizacijsko doba.
Strategija Europa 2020. provodi se i prati u okviru Europskog semestra, godišnjeg ciklusa koordinacije ekonomskih i proračunskih politika.
U ožujku 2014., četiri godine nakon njezina pokretanja, Europska komisija je objavila komunikaciju kojom se osvrće na strategiju Europa 2020., a svi ovi dokumenti dostupni su ovdje.
Direktive
Europska Unija je 2012. godine u Direktivi o energetskoj učinkovitosti – EED propisala da potrošnja energije u EU ne smije biti veća od 1.474 Mtoe primarne energije, tj. 1.078 Mtoe krajnje energije u 2020.godini, što je ujedno ekvivalent smanjenja od 20 % projicirane potrošnje, definiranog energetsko – klimatskim paketom 20-20-20.
Druga relevantna direktiva je PBD (EPBD) odnosno Direktiva 2010/31/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 19. svibnja 2010. o energetskoj učinkovitosti zgrada.
Ove dvije direktive zajedno čine Europski paket smjernica za postizanje energetske učinkovitosti.
Kao potpora implementaciji direktiva razvijen je projekt pod nazivom Concerted Action for the Energy Efficiency Directive (CA EED) te dva prateća projekt vezana uz Direktivu o energetskoj učinkovitosti zgrada – Concerted Action Energy Performance of Buildings Directive (CA EPBD) te Direktivu o obnovljivim izvorima energije.
Ovi programi organizirani su tako da su im baza dvodnevni plenarni sastanci kroz cijeli period trajanja akcije. Svaki plenarni sastanak prati niz paralelnih panel diskusija koje se fokusiraju na specifične podteme unutar 8 glavnih tema. Za svaku od podtema organizira se radna skupina sastavljena od 2 do 3 sudionika različitih država članica EU. Radna grupa prikuplja sve važne informacije, priprema diskusiju i sumira glavne zaključke nakon događaja.
Summit COP 21, Pariz – prosinac 2015
Organizirana međunarodni politički odgovor na klimatske promjene započeo je konferencijom Rio Earth Summit 1992. godine, gdje je donesena odluka o osnivanju UN-ovog okvira za klimatske promjene (engl. UN Framework on Climate Change – UNFCCC). UNFCCC započeo je s radom 21. ožujka 1994. godine, a danas broji 195 članova.
Glavni cilj Konferencije člavnova, odnosno engl. Conference of Parties (COP) je revizija implementacije ciljeva smanjenja emisija stakleničkih plinova i borbe protiv negativnih utjecaja klimatskih promjena. Prvi COP održao se u Barlinu 1995., a značajne konferencije do danas uključuju COP3 u Kyotu, gdje je usvojen Kyoto protokol, COP11 gdje je nastao Montrealski protokol o tvarima koje oštećuju ozonski omotač, COP17 gdje je osnovan Gren Climate Fund te posljednji, COP21 u Parizu, gdje je postignut Pariški dogovor.
Pariška konferencija, održana u prosincu 2015. godine, imala je za cilj po prvi put u 20 godina postići političko obvezivanje na poduzimanje akcije kako bi se globalno zatopljenje zadržalo ispod 2°C.
12. prosinca 2015., postignut je dogovor koji okončava strogu podjelu između razvijenih i siromašnih zemalja, donosei zajednički okvir i obvezujući sve države na poduzimanje svih dostupnih mjera i njihovo jačanje kroz godine. Po prvi put su se sve države obvezale podnositi redovita izvješća o emisijama stakleničkih plinova te implementiranim mjerama, koja će se provjeravati na internacionalnoj razini.
Neke od glavnih odluka Pariškog dogovora su:
- potvrđivanje cilja o zadržavanju globalnog porasta temperature znatno ispod 2°C, uz poduzimanje hitnih mjera za ograničavanje porasta temperature do 1.5°C;
- uspostava obvezujućih odluka od strane svih članova da će se kreirati nacionalno determinirani doprinosi (NDC) i slijediti nacionalne mjere uspostavljene za postizanje istih;
- obveza svih zemalja na redovita izvještavanja o nacionalnim razinama emisija i napretku ka ostvarenju kreiranih nacionalno determiniranih dopriosa;
- obaveza svih zemalja na prijavu novih nacionalno determiniranih doprinosa svakih 5 godina, s jasnim očekivanjima da će taj doprinos pridonijeti napretku više nego prethodni nacionalno determinirani doprinosi;
- potvrđivanje obvezujuće odluke razvijenih zemalja unutar UNFCCC-a da podupiru djelatnost siromašnih zemalja, uz novitet uvođenja dobrovoljnih priloga za pomoć ostalim članicama od strane država u razvoju također;
- povećavanje trenutnog cilja mobiliziranja 100 milijardi američkih dolara godišnje za implementiranje mjera kroz razdoblje od 2020. do 2025. godine, u vidu većeg iznosa za period iza 2025. godine.
- širenje mehanizama za oporavak od gubitaka i šteta nastalih kao rezultat klimatskih promjena.
- zahtijevanje da članice uključene u internacionalnu razmjenu emisija razviju sistem za izbjegavanje obostranog bilježenja emisija.
